Pitate se kako je nastao roman u elektronskom izdanju? Vrlo prosto. Početkom februara počeo sam da šaljem rukopis, koji nimalo ne odudara od finalne verzije, na adrese najpoznatijih izdavačkih kuća, u čijim su edicijima zastupljeni domaći autori. Pošto bih se neprijatno osećao da licitiram sa rukopisom, odlučio sam da na svaki odgovor čekam po nedelju dana, računajući da je to normalan rok da neko pročita i odgovori na mejl. Elektronsku poštu sam proveravao svaki dan, a svojski sam se potrudio da mobilni telefon opravda svoje ime. Nakon mesec dana usledio je prvi odgovor, da je roman na čitanju. Konačno, neko da me udostoji odgovora i još sa namerom da pročita moj rukopis. Kakvo olakšanje. Čitanje se završava posle dva ipo meseca sa kratkim obaveštenjem da nisu zainteresovani za moj roman. Konačno mogu rukopis da pošaljem izdavačkoj kući, kojoj je posvećena čitava srednja strana u kulturnom dodatku dnevnih novina. Radovalo me je, što je jedan naš poznati pisac, postavljen za urednika kuće sa namerom da unapredi domaće stvaralaštvo. Ponovo čekanje. Prođe još mesec dana bez odgovora i počinjem da se pitam, da li neko uopšte čita moj mejl? Zar je teško u dve rečenice napisati neku kurtoaziju? Šta mi je drugo činiti, sem da pošaljem rukopis na preostale adrese od oko tridesetak izdavačkih kuća, koje povremeno objavlju dela domaćih pisaca. Situacija se popravila. Dobio sam tri odgovora sa objašnjenjem da zbog novonastale krize ne primaju rukopise. Dobijam konačno pravu poslovnu ponudu, da platim dve hiljade evra za štampanje petsto kopija romana i nema problema. Napišem naivno, da ako bi štampanje romana koštalo toliko, onda bi knjiga u knjižari morala da bude hiljadu i dvesta dinara da bi se pokrio samo tiraž. Naravno, na naivnu konstataciju dobijem trezveno objašnjenje : ’moramo i mi nešto da zaradimo’. Konačno sam shvatio, da sam ja samo anonimno srpsko škrabalo, a članak u novinama služi za jeftinu samopromociju pisca i izdavačke kuće. |